Paolo Rossi rođen je 1956.godine u Santa Luciji.

Karijeru je započeo u klubu Calcio Como, nakon tri operacije koljena. 1976.godine Rossi potpisuje za Vicenzu i u toj sezoni postiže 24 pogotka.

Paolo je bio umiješan u skandal vezan za namještanje utakmica tj.optužili su ga za primanje mita, i zbog toga je bio suspendiran na 3 godine (kaznu su mu kasnije smanjili na dvije).

Svjetsko prvenstvo, 1982.godine, održavalo se u Španjolskoj.

Novinari i navijači bili su vrlo skeptični kad je izbornik Enzo Bearzot pozvao Paola na prvenstvo,  međutim Enzo ipak nije požalio.

U drugoj fazi igranja po skupinama, u susretu protiv Brazila, koji je bio odlučujući za plasman u polufinale, Rossi je postigao hat-trick. U polufinalu je i protiv Poljaka postigao dva pogotka.

U finalu su igrale Italija i Njemačka. Rossi je bio strijelac prvog pogotka, a susret je završio sa 3:1 za Talijančiće.

Maskota prvenstva bio je Naranjito - tipično španjolsko voće sa šeširom.

Sa ukupno 6 golova na Prvenstvu, Rossi je osvojio ”maximo goleador” nagradu, kao i Zlatnu loptu za najboljeg igrača. Ali to nije sve, Rossi je, naravno, osvojio i Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac.

Te 1982.godine proglašen je europskim i svjetskim igračem godine.

Za repku je odigrao 48 utakmica i postigao 20 pogodaka.

Nakon tog prvenstva 3 godine igrao je za Juventus, s kojim je osvojio Scudetto - dio talijanskog prvenstva, talijanski kup, kup UEFA, europski kup i UEFA Super kup.Nakon Juventusa prešao je u AC Milan gdje je ostao samo jednu sezonu. (Forza Milan - <3 :D)

Karijeru je završio u Hellas Veroni 1987.godine.

1991.godine sudjelovao je i u poznatom turniru World Cup of Masters - turnir za igrače iznad 35 godina.

 2004.godine Rossi je odlukom Pelea proglašen jednim od 125 najboljih nogometaša - FIFA 100.

Danas je poduzetnik, kao i njegov kolega Giancarlo Salvi.

Mario Alberto Kempes rođen je 1954.godine u Bell Villi, u Córdobi. Njegov otac Mario inspirirao ga je da se od malena počne baviti nogometom. Sa 7 godina počinje igrati za juniorsku lokalnu ekipu, a sa 14 se priključio La Cuarti de Talleres.

U mladosti dok je igrao za Valenciju imao je nadimak ‘‘El Matador”. Osvojio je 2 trofeja Pichichi, budući da je bio top scorer 1976-77 i 1977-78.  Karijeru je započeo u Instituto Atlético Central Córdobi, a kasnije odlazi u Rosario Central. Za ovaj klub postigao je 100 golova u dvije sezone.

Kempes je bio jedini stranac kojeg je trener Argentine César Luis Menotti uvrstio na listu igrača za reprezentaciju. U cijeloj karijeri odigrao je 43 susreta i postigao 20 pogodaka za Argentinu. Nastupao je s reprezentacijom na 3 prvenstva 1974., 1978. i 1982.godine.

1978.godine Svjetsko prvenstvo održavalo se u Argentini. U finalu su se našle Argentina i Nizozemska. Argentinici su u produžecima pobijedili Nizozemce 3:1, a  Nizozemci nisu htjeli ni prisustvovati proslavi.

Maskota ovog prvenstva bio je ‘‘Gauchito”, dječak u argentinskoj odjeći.

Kempes je na ovom prvenstvu postigao 6 golova, od kojih dva u samom finalu, i zbog toga je proglašen najboljim igračem Svjetskog prvenstva i osvaja Zlatnu loptu. Na ovom prvenstvu također osvaja i Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac prvenstva.

1978.godine imanovan je najboljim nogometašem godine u Južnoj Americi.

1982.godine predaje svoju desetku Maradoni!

2004.godine Pele ga je proglasio jednim od 125 najboljih svjetskih nogometaša. Ta nagrada zove se FIFA 100. (na ovom popisu je i Davor Šuker)

Što se tiče trenerske karijere, radio je u Albaniji, Venezueli, Boliviji i Valenciji.

Kempes trenutno radi kao nogometni komentator za ESPN Deportes.

Rođen je 25.4.1947.godine u Amsterdamu. Uz njegovo ime veže se i način nogometne taktike zvane ”Totalni nogomet”, kad  svaki igrač može uspješno zamjeniti svoju poziciju drugom, nebitno igra li on napad, obranu ili vezu (11 golmana hehe). Jedan od njegovih najpoznatijih poteza je ”Cruyff turn” (iz prethodnog posta)

1964.godine debitira za Ajax koji u toj sezoni ima najnižu poziciju ikad od osnutka kluba, 13. od 16. Od iduće sezone afirmirao se u početnoj postavi i osvaja sa Ajaxom tri puta za redom prvenstvo i jedan nacionalni kup. U sezoni 1970-71 ozljeda prepona ga udaljava s terena i nakon oporavka više ne nosi svoj dosadašnji broj 9, već 14 kojega nosi i u reprenzentaciji. Danas je taj broj u “mirovini” i nitko ga ne smije nositi (u Ajaxu). U spomen na njega, snimljen je i dokumentarac “Nummer 14 Johan Cruyff” i jedan sportski magazin “Nummer 14″.

‘73. prelazi u Barcelonu i odmah osvaja srca Katalonskih navijača izjavama mržnje prema Real Madridu i diktatoru Francu, a i svome sinu daje katalonsko ime Jordi. U to vrijeme postiže jedan od najpoznatijih golova “Fantomski gol”: Cruyff skače u zrak, izokreće se licem od gola, lopta mu je u visini vrata i on postiže petom gol… Akrobatski i nemoguće, snalažljivo - krumpir ili znanje, prosudite sami…

Svjetsko prvenstvo 1974 godine održavalo se u Njemačkoj. U finalu su se susrele domaćin Zapadna Njemačka i Nizozemska. Njemačka predvođena velikanima Beckenbauerom, Vogtsom i Müllerom bila je prejaka za Nizozemsku rezultatom 2-1, pa Njemačka postaje prvak. ”Totalni nogomet” i Cruyff sa tri gola oduševili su svijet, a on je proglašen najboljim igračem prvenstva i osvaja zlatnu loptu

.

Na zalazu karijere i turneja po američkim klubovima vraća se u Nizozemsku u Ajax. Osvaja prvenstvo i suigrač mu pomaže u zabijanju ovog penala:

…ali čelnici kluba ne žele produljiti ugovor s njim, pa frustriran odlazi u najljuće rivale Feyenoord, kojima sljedeće godine pomaže osvojiti prvenstvo. Osveta mu je bila jak motiv.

Sveukupan pregled osvojenih trofeja:

Eredivisie (Nizozemsko prvenstvo): Ajax 1966., 1967., 1968., 1970., 1972., 1973., 1982., 1983. Feyenoord 1984.

KNVB Cup (Nizozemski kup): 1967., 1970., 1971., 1972., 1983., Feyenoord 1984.

European Cup (Liga prvaka): 1971., 1972., 1973.

Intercontinental Cup (Klupsko svjetsko prvenstvo): 1972.

UEFA Super Cup (pobjednik Lige Prvaka protiv pobjednika Kupa UEFE): 1972., 1973.

La Liga (Španjolsko prvenstvo): Barcelona 1974.

Copa del Rey (Kup kralja): Barcelona 1978.

Na svu sreću Cruyff ima klona u našoj reprezentaciji, a to je naš najbolji igrač Luka Modrić. Slični su i izgledom, a i načinom igre. Luka također ima broj 14 na leđima. Sličnost je nevjerojatna.

Ideja za ovaj blog stigla je od mog dragog, zagriženog navijača AC Milana i Celtica – hvala ti…prihvatila sam odmah prijedlog jer volim nogomet i sport općenito.

Još kao mala išla sam uvijek s tatom na Cibonine tekme i, naravno, Dinamove. Danas, kada mi netko kaže kako mogu navijati za Dinamo, držim se one BBB-sa: ”Igrači odlaze, uprave prolaze, ostaje samo Dinamo i mi”. Navijam za njega od malih nogu, i neću se nikad prebaciti na neki drugi klub bez obzira na bilo kakve promjene u klubu.

Što se tiče inozemnih klubova, taj dio nogometa počinjem pratiti sve više… do sad sam strani nogomet pratila više sa strane nogometaša. Obično onih zgodnih, što se i podrazumijeva za ženski dio nogometne publike.

Ali istina je da znam o nogometu i kad gledam tekmu, gledam kako igraju (i znam što je zaleđe). Misilm da nema te sile koja bi natjerala ženu da gleda 90 minuta trčanja ako ju to stvarno ne zanima. Dobro, i osim ako ne igra neki komad. Volim i prokomentirati akcije i golove, ali nisam neki tipični sportski psovač.

Većina cura koje znam čim je neko događanje, prvenstvo ili slično, odmah sve znaju što se događa i u ”toku su'', idu na doček na Trg iako ne bi znale nabrojati 5 igrača. Ali kada nema ništa od spektakala, one se ni ne interesiraju previše oko tog kraljevskog sporta. Nema veze, to je normalno, to je ženama u krvi. Možda sam i ja bila takva prije. Padala u trans na spomen Cannavara, Ronalda C., Ballacka, Piquea, Becksa i ostalih, a o nogometu ne brinula previše.

Ženski dio čitateljica, sigurno se pitate: otkud tolika želja za sportom?..e pa davnih dana imala sam fazu traženja hobija pa sam igrala i odbojku, i košarku, i nogomet s dečkima na livadi pred zgradom…ali od profesionalne sportske karijere očito ništa.

Ne žalim se jer mi je ovo idealna kombinacija, novinarstvo koje sam uvijek htjela upisati i sport kojeg volim od kad sam bila mala. Iako bih u emisiji ponekad htjela ubaciti koju pošalicu vezano za vječne nogometne protivnike Dinamo vs. Hajduk, uvijek pokušavam biti objektivna, bar dok sam na radiju (inače sam toliko strastven BBB tj.BBG da trgam stolce, radim bakljadu i tak to u slobodno vrijeme). Objektivna sam bila i kad sam od početka HNL-a 2008/2009 znala da će Dinamo biti prvak. 

Moja inozemna karijera….posjetila sam i Camp Nou i Santiago Bernabeu turistički, ali tko zna, možda ću ih ponovno jednog dana posjetiti i poslovno. Nadam se.

Edison Arantes de Nascimento najbolje je znan po nadimku Pele.

Po mnogima najbolji igrač svih vremena, rođen je 23 listopada 1940. u Três Corações, u Brazilu. Ime Edison dobio je po Tomasu Edisonu, ali mu je originalan nadimak bio Dico. Nadimak Pele dobio je tek u školskim danima krivim izgovorom njegovog tadašnjeg uzora Bilea. U početku mu se taj nadimak nije nimalo sviđao, a budući da je mislio da ga tako zadirkuju često se znao fizički obračunavati s kolegama u školi. U neimaštini Pele je dodatni novac zarađivao čisteći cipele, a kako nije imao ni za loptu, punio je čarape novinama ili je koristio grejp.

Profesionalna karijera mu počinje debijem sa 16 godina u Santosu. Brazilski nogometaš Waldemar de Brito nazvao je upravu Santosa i rekao da će Pele biti najbolji nogometaš svijeta.

Budući da je proglašen najboljim strijelcem u sezoni 1957., pozvan je u Brazilsku nogometnu reprezentaciju. Poslije Svjetskog prvenstva 1962. Real Madrid, Juventus i Manchester United htjeli su ga kupiti, ali brazilska vlada je odbila prodaju sa objašnjenjem da je on nacionalno blago. Jedina inozemna karijera mu je za NY Cosmos u zalasku karijere.

U prijateljskoj utakmici protiv Nikaragve 1967.godine čak je prekinuo građanski rat na 48 sati jer su ga svi htjeli gledati.

Za repku je odigrao 92 utakmice i postigao 77 golova. Svoj prvi gol zabio je Argentini 1957.godine sa samo 16 godina i 9 mjeseci.

Na svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj bio je najmlađi igrač, najmlađi igrač koji je zabio gol i najmlađi igrač koji ima hat-trick.

U drugoj utakmici Svjetskog prvenstva 1962.godine protiv Čehoslovačke ozljedio se i tako propustio nastavak natjecanja, ali i bez njega Brazilci su osvojili naslov.

1966.godine u porazu protiv Portugala u nekoliko nasilnih duela Pele se ozljedio i zakleo da više neće nikada nastupiti na Svjetskim prvenstvima.

1970.godine održavalo se Svjetsko prvenstvo u Meksiku, ujedno prvo prvenstvo izvan Europe i Južne Amerike. U finalu su se našli Italija i Brazil, a Brazilci su pobjedili Talijane s 4:1. Tada su sa svojim trećim osvojenim prvenstvom Brazilci dobili mogućnost trajnog zadržavanja trofeja.

Sa postignuta 4 gola na prvenstvu Pele je proglašen najboljim igračem i osvaja Zlatnu loptu.

«Rekao sam sebi prije utakmice: on je samo čovjek od krvi i mesa, ali sam se prevario», riječi su to talijanskog obrambenog igrača Burgnicha koji ga je trebao čuvati.

To prvenstvo bilo je ujedno i posljednje za Pelea. Legende brazilskog nogometa kao Garrincha su već odavno objesile kopačke o klin, ali generacija 70-ih sa Peleom na čelu je priznata kao jedna od najboljih.

Maskota ovog prvenstva bio je dječak u meksičkoj uniformi sa sombrerom - Juanito

Pele je osvojio tri prvenstva sa Brazilom koji nikada nije izgubio utakmicu kada su na terenu bili Pele i Garrincha. U karijeri je postigao preko 1.200 pogodaka, iako su u tu brojku uračunate i prijateljske utakmice, kao i golovi postignuti na služenju vojnoga roka.

Zadnja utakmica odigrana s repkom bila je ona protiv Jugoslavije 1971.godine u Rio de Janeiru.

Jedini je igrač koji je osvojio čak 3 svjetska prvenstva sa svojom zemljom i najbolji je strijelac Brazila u povijesti.

Neke od nagrada koje je osvojio:

1970.g. - BBC Sports Personality of the Year Overseas Personality

1999.g. - UNICEF-ovu nagradu za igrača stoljeća

- nagradu za najboljeg igrača stoljeća od francuskih osvajača Zlatne lopte

2000.g. - FIFA-inu nagradu za igrača stoljeća koju su podijelili on i Maradona

- Laureus World Sports Awards od Nelsona Mandele

2005.g. - BBC Sports Personality of the Year Lifetime Achievement Award

1992.godine Pele je postao ambasador Ujedinjenih Naroda za ekolologiju i okoliš.

Sudjelovao je u ždrijebu klubova na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006.godine.

Objavio je mnogo autobiografija o sebi, glumio u više dokumentaraca i skladao glazbu za soundtrack u filmu ”Pele”, iz 1977.godine.

Glumio je u filmu ”Escape to victory”, sa Stalloneom i Caineom (kao i u mnogim drugim filmovima).

Pele je također uključen u video igricu Pelé’s Soccer, a pomogao je i u promoviranju viagre.

Međunarodni olimpijski odbor proglasio ga je 1999.godine jednim od 5 najboljih sportaša 20.stoljeća (uz njega su tu bili i Carl Lewis, Muhammad Ali, Michael Jordan i Mark Spitz).

Sir Robert “Bobby” Charlton rođen je 1937.godine u Northumberlandu, na sjeveru Engleske. Cijela Bobbyjeva obitelj bavila se sportom, pa je baš zbog toga i sam Bobby bio nogometaš. Stariji brat Jackie igrao je za klub Mancherster Leeds.

Već 1953.godine Bobby potpisuje za Manchester United, ali mama mu se tome protivila pa on napušta nogomet i postaje inženjer elektrotehnike. No ipak se odlučuje za nogomet i igra od 1954.godine. Postao je članom Busby Babesa, grupe igrača Manchester Uniteda koji su bili izuzetno mladi i talentirani. Bitno je to što su ti igrači napredovali isključivo u Manchesteru, i nisu ih prodavali drugim klubovima. 8 nogometaša i članova Busby Babesa poginulo je u zrakoplovnojj nesreći vraćajući se s jedne utakmice.

1958.godine Europski kup održavao se u Beogradu, no na putu prema doma morali su stati u Munchenu kako bi uzeli gorivo. Kada su pokušavali uzletjeti, 2 puta im nije uspjelo. U međuvremenu je napadao snijeg i po pisti je bila bljuzga u kojoj je avion u trećem pokušaju zapeo, te udario u obližnju kuću. Tek 10 godina kasnije potvrdilo se da je do nesreće došlo jer je avion zapeo u bljuzgi i nije mogao postići pravu brzinu da uzleti. Charlton i Dennis Viollet prije nesreće zamijenili su mjesta s Tommyem Taylorom i Davidom Peggom, koji su mislili da će biti sigurniji u repu aviona. Među poginulim igračima bili su i Tommy i David, kao i 8 novinara.

Bobby se vratio u Englesku već nakon nekoliko dana. Ali na terenu nije igrao pretjerano dobro.

1966.godine održavalo se Svjetsko prvenstvo u Engleskoj. Dok su trajale pripreme, ukraden je trofej Julesa Rimeta. Trofej se našao tjedan dana kasnije, u predgrađu Londona, zamotan u novine.David Corbett šetao je svog peseka Picklesa koji je nanjušio nešto u grmlju.

Michael Chaplin 2006.godine napisao je dramu nazvavši je Pickles: The Dog Who Won The World Cup.

U finalu su igrali Engleska i Njemačka. Nakon 2:2 igrali su se produžeci. U 98. minuti Hurst pogađa međutim nije bilo jasno je li lopta prošla gol-liniju ili nije. Taj pogodak nazvan je “Ghost Goal”. Englezi su pobjedili sa 4:2 Njemačku i dobili od Kraljice Elizabete 2. Rimetov trofej.

Ovo prvenstvo imalo je i prvu maskotu ikad, a zvao se World cup Willie.

Te godine Bobby je dobio nagradu za najboljeg europskog igrača i nagradu novinara za najboljeg igrača godine. Osvojio je i nagradu za najboljeg igrača svjetskog prvenstva Zlatnu loptu.

S reprezentacijom je osvojio i treće mjesto na europskom prvenstvu 1968.godine. Na britanskom prvenstvu (natjecanje između Engleske, Škotske, Walesa i Irske) pobijedili su 10 puta, od čega su 5 puta dijelili naslov.

Za repku je odigrao 803 nastupa i postigao 259 pogodaka.

Od 1954. do 1973.godine igrao je za Machester i imao 754 nastupa. Zadnju utakmicu odigrao je protiv Chelsea na Stampford Bidgeu. 2008.godine u broju nastupa pretekao ga je Ryan Giggs.

1973.godine postao je menadžer u Preston North Endu, ali ponovno počinje igrati i 1975.godine postiže 18 golova u 31 natup za Waterford United. Nakon toga postaje direktor Wigan Athletica, ali nije se mogao smiriti pa odlazi igrati u južnu Afriku.

1984. odlazi ponovno u Manchester United, gdje postaje član vijeća direktora, a na toj poziciji je i danas.

S klubom je osvojio je FA Cup 1963., i europski kup 1968. Također su 4 puta osvojili FA Community Shield, trofej koji se dodijeljuje u susretu prvaka Premier lige i pobjednika FA Cupa.

Nakon 16 provedenih sezona u Manchesteru, za doprinos uspjehu kluba i osvojeno Svjetsko prvenstvo 1966.godine, 1994. imenovan je plemićem i dobio je titulu Sir.

2008.godine dobio je nagradu BBC Sports Personality of the year Lifetime Achievement Award.

Predsjednik je nacionalnog nogometnog muzeja u Prestonu, u Engleskoj.

Poznat je po frizuri “the Bobby Charlton Comb-Over” – dugačka kosa prebačena s jedne strane glave na drugu, obično je bila rješenje za ćelave ljude.

Manuel Francisco dos Santos rođen je u Pau Grande u četvrti Magé, u Rio de Janeiru 1933.godine. Rođen je sa lijevom nogom savijenom prema unutra i desnom nogom 6 centimetara kraćom i savijenom prema van. Međutim to ga nije spriječilo da postane jedan od najboljih nogometaša. Budući da u Brazilu riječ ”garrincha” predstavlja osobu s hendikepom, vjerojatno je po tome dobio nadimak Garrincha. Mnogi treneri i skauti jednostavno nisu mogli vjerovati da postoji nepoznati nogometaš sa savijenim nogama kojem to nije prepreka da odlično igra i ima izuzetno dobar dribling. Garrincha nije bio zainteresiran za profesionalni nogomet iako je imao ogroman talent, pa je dosta kasno započeo svoju profesionalnu karijeru.

Brazilski pjesnik nazvao ga je ”anđelom sa savinutim krilma”, a ”Little Bird”, ”The Chaplin of football”, ”The joy of the people” samo su neki od mnogih nadimaka koje je Manuel imao.

1953. potpisuje za klub Botafogo iz Rio de Janeira. Prvu utakmicu je odigrao 19. srpnja 1953.godine i u njoj je odmah postigao hat-trick protiv Bonsucessoa. Za Botafogo je u razdoblju od 12 godina odigrao 581 utakmicu i zabio 232 gola. S Botofagom je tri puta osvojio Campeonato Carioca.

Igrao je i za brazilske klubove Corinthians, Portuguesa, Flamengo, Olaria te za kolumbijski klub Atletico Junior.
Mnogi veliki klubovi htjeli su imati Garrinchu u svojoj postavi. Juventus je bio zainteresiran 1954.godine, a Real Madrid 1959.. 1963.godine Juventus i AC Milan pokušali su sklopiti jedinstven ugovor po kojem bi jednu sezonu igrao za Juventus, a jednu sezonu za Milan.

Između 1955.godine i 1966. Garrincha je odigrao 50 utakmica za brazilsku repku. Prvi nastup imao je protiv Čilea u Rio de Janeiru 1955.godine.

U kombinaciji s Peleom, brazilska repka je bila nepobjediva. Jedina utakmica koju su izgubili bila je na svjetskom prvenstvu protiv Mađarske 1966.godine, kada Pele nije igrao.

Nakon Svjetskog prvenstva 1958.godine zbog problema s alkoholom, Garrincha se udebljao pa je bio izbačen iz reprezentacije. Zato je odlučio otići s Botofagom u Švedsku na put. Tamo se spetljao s nekom lokalnom curom koja je ostala trudna. Ali to nije sve, kada se vratio u Brazil, vozeći se u Pau Grande, pregazio je vlastitog oca. Bio je toliko ljut da nije ni usporio već je punom brzinom krenuo prema Amaru. Policija ga je vrlo brzo pronašla, potpuno pijanog, gotovo bez svijesti i nesvjesnog što je napravio. Otac mu je umro od raka jetre budući da je i sam bio alkoholičar.

1962.godine održavalo se Svjetsko prvenstvo u Chileu. 1960.godine dok su u tijeku bile pripreme Chile je pretrpio najveći potres 20.stoljeća. Budući da je gotovo sve bilo razrušeno, predsjednik organizacijskog odbora Carlos Dittborn izjavio je rečenicu koja je postala kasnije slogan prvenstva:

“Because we don’t have anything, we will do everything in our power to rebuild”

Stadion i ostale građevine obnovile su se u rekordnom roku, međutim Dittborn nije to uspio vidjeti budući da je umro mjesec dana prije početka prvenstva. U čast njemu stadion u Arici nazvan je Estadio Carlos Dittborn.

Brazil je u Čileu obranio naslov svjetskog prvaka, tako da su se zlatno-zeleni po broju titula izravnali s Urugvajem i Italijom. Senzacija je bila reprezentacija Čehoslovačke, koja je dogurala do finala (u kvalifikacijama, u prvoj rundi Čehoslovačka je s Brazilom igrala 0:0 i na toj utakmici se ozlijedio Pele). Brazilci su u finalu protiv Čehoslovačke lako pobijedili s rezultatom 3:1, i bez Pelea kojega je idealno zamijenio Amarildo.

Nitko nije očekivao Čehoslovačku u finalu. Oni su se doslovno provukli u svojoj skupini, jedva u četvrtfinalu protiv Mađarske (1:0), onda su u polufinalu sretno pobijedili Jugoslaviju s rezultatom 3:1. No, iako nisu igrali blistavo, Čehoslovaci su zaslužili aplauz jer su  se pridružili molbama Brazilaca da se dozvoli nastup u finalu i Garrinchi, koji je isključen u polufinalu.

Čehoslovacima je na tom prvenstvu pripala i slava najbržeg gola u finalima. Vaclav Masek je poslije 15 sekundi zabio vodeći gol protiv Meksika (1:3), a taj rekord nije ni do dan danas oboren.

Reprezentacija Jugoslavije je osvojila četvrto mjesto te godine.

Na tom prvenstvu Garrincha je bio proglašen najboljim igračem i osvojio je Zlatnu loptu. Međutim on je također bio i najbolji strijelac te je osvojio i Zlatnu kopačku.

Posljednji nastup kao igrač imao je na Božić 1982. godine.

Kasnije je imao više od nekoliko prometnih nesreća, a 1969.godine zaletio se u kombi u kojem je bila njegova maćeha, koja je i poginula. Dva puta se ženio, s prvom ženom imao je 8 kćeri, a imao je i vezu sa stiptizetom Angelitom Martinez.

1983.godine pao je u alkoholnu komu i umro od raka jetre. Zadnjih godina kao da je već pomalo bio zaboravljen, međutim na procesiji za vrijeme njegovog sprovoda, čast mu je pokazalo nekoliko tisuća navijača.

U Brasiliji je i stadion nazvan po njemu - Estádio Mané Garrincha

Waldyr Pereira poznatiji je kao Didi. Rođen je 1929.godine u Rio de Janeiru. Sa 14 godina zamalo je ostao bez noge, budući da je imao nekoliko infekcija. Nakon što se oporavio, igrao je za mnoge klubove u Campos dos Goytacazesu, četvrti u Riju.

Profesionalno je počeo igrati za Americano. Nakon njega, zaigrao je za Fluminense. U tom klubu proveo je 7 sezona i s njima osvojio Campeonato carioca 1951.godine i Copa de Rio 1952.godine. Poznat je kao vrlo inteligentan nogometaš, a i po tzv. “falling leaf” udarcu.

Kanije je prešao u Botofago. S tim klubom je osvojio Rio state championship 1957.godine. Prije toga obećao je da će ukoliko Botofago osvoji prvenstvo, hodati u svojoj opremi od stadiona Maracane do sjedišta kluba Botofago. Didiju se pridružilo 5,000 navijača koji su to odradili uz njega.

Na Svjetskom prvenstvu 1954.godine, postigao je golove protiv Meksika i Jugoslavije.

1958.godine održalo se Svjetsko nogometno prvenstvo u Švedskoj. Jugoslavija je ispala već u četvrfinalu, izgubivši od Njemačke. Finale se igralo na datum mog rođenja u Solni, na Råsunda stadionu pred 50,000 ljudi. U finalu je protiv domaćina igrao Brazil. Brazilci su uspjeli pobijediti i uzeli Jules Rimetov trofej.

Najbolji strijelac prvenstva bio je Francuz Just Fontaine, a najbolji igrač, naravno, Didi. Iako uz postignut samo 1 gol, osvojio je Zlatnu loptu.

U 68 reprezentativnih nastupa postigao je 20 golova.

1959.godine potpisuje za Real Madrid. Iako se proslavio na prvenstvu godinu dana prije, odigrao je sa Španjolcima samo 19 susreta. Didi se često sukobio s vodećim igračem kluba Alfredom Di Stéfanom koji se uvrijedio jer su fanovi kluba više pozornosti obraćali i na novopridošlog Didija. Situacija je bila okončana Didijevim odlaskom iz kluba.

Nakon sudjelovanja na Svjetskom prvenstvu 1962.godine, odlučio se povući iz igračke karijere i postati trener. Trenersku karijeru započeo je u Sporting Cristalu, a 1970.godine zvali su ga da vodi repku Perua na svjetsko prvenstvo. Godinu dana kasnije trener je vodećeg argentinskog kluba River Platea.  Vrhunac trenerske karijere doživio je s turskim Fenerbahçeom osvojivši 2 naslova prvaka.

Bio je trener brazilskih klubova Bangu, Fluminense, Botafogo i Cruzeiro, peruvajskog kluba Alianza Lima, i repki Kuvajta i Saudijske Arabije.

2000.godine pridružio se FIFA-i, ali iduće godine umire od raka debelog crijeva.